logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

"... vratile su me u zivot ..."

Terapijske grupe u Kuci SEKA
Izvjestaji tri ucesnice

RATNE I POSLIJERATNE GODINE SU IZA MENE: ZENE, MAJKE, SUPRUGE

Mnogo toga je proslo, ali sa mnogo toga se treba suociti i nastaviti zivjeti: ostanak bez posla kojeg sam voljela, s ljubavlju radila, odlazak porodice - rodbine, zivot u novim uslovima, novoj sredini. Jer to vise nije zgrada, ulica i grad u kojem sam zivjela do rata; nove komsije, novi prolaznici, novi sugradjani … Vrlo rijetko sretnem nekog poznatog koga mogu pozdraviti, a jos rjedje nekoga s kim mogu porazgovarati. Stare veze, prijateljstva i drugarstva su prekinuta. Neka zauvijek a nekima treba pruziti priliku da se u zajednickom zivotu ponovo obnove, ali nikad kao prije. Tuznu i razocaranu, ali uvijek u osnovi vedrog i veselog duha, nepokolebljivu u uvjerenju da treba ostati ovdje i traziti svoje mjesto, dobivam poziv da posjetim kucu Seka.

seminar biblioterapije

Vesna S.:

"I prihvacam!

Na put krecem sa dilemama: kako prvi put kroz Federaciju iz Republike Srpske, kako ce me tamo prihvatiti zene?

Svaka od nas ima svoje "ratno iskustvo" steceno na drugoj strani, svoje strahove, svoje traume. Hocemo li moci prevazici i provesti neko vrijeme u tolerantnoj atmosferi.

Sve moje sumnje i strahovi padaju u plavo more kada na trajektu upoznam svoju Semsu, a na izlazu iz trajekta, na Bracu, svoju Borku, zatim Gabi, Mirjanu i Gogu. Pravo iznenadjenje tek predstoji: kasnijim trajektom dolaze Zeljana, Ankica i Sejada, da bih navece upoznala i ostale clanice grupe, "More se pjeni"; Sanju, Zamfiru, Sadetu, Sefiku, Vahidu.

Zene iz Federacije B i H, Republike Srpske i Hrvatske, na jednom mjestu, vesele, razdragane sale, pjesma, razgovor, ples - to je trebalo dozivjeti i vidjeti.

Da bi sve bilo kako treba, moram da spomenem tetu Mariju i Fani, a neizostavno, instruktorke Editu i Nurku. Toliko mnogo zena na jednom mjestu a tako divna atmosfera: povjerenje, prijateljstvo i uzajamna pomoc.

Svako naredno druzenje, a bilo ih je cetiri, cinilo me bogatijom, jacom i osjecajnijom. Radila sam na sebi i trazila sam nepoznatu snagu i nalazila je, ucila iz njihovih iskustava, iz njihovih zivota, a u isto vrijeme i ja sam davala svoje povjerenje, osjecaje, svoj zivot, jer sam znala da cu na tom mjestu, medju tim zenama ponovo naci izgubljeno i izgraditi poruseno.

I nisam se prevarila. Pronasla sam neki centar, neko jezgro kome se vracam kada mi je tesko, kada je situacija bezizlazna, kada trebam neki savjet. Sjetim se nas, nasih prica, razgovora, druzenja, pjesme i smijeha.

Shvatila sam da sam se promijenila. Postala sam svjesna svoje snage, mogucnosti, sposobnosti, bogatija za 16 prijateljstava.

Ovo druzenje u Kuci Seka promijenilo mi je zivot, obogatilo i oplemenilo kao zenu, kao majku, suprugu.

Zato zelim svima da kazem jedno veliko HVALA!

I da napomenem: ovo je tesko napisati, to treba dozivjeti!

Vesna S."


Šemsa B.:

JEDANAEST MJESECI BLOKADE STAROG VITEZA

a u vece ples i veselje Poslije 11 mjeseci blokade mog rodnog Starog Viteza, a na inicijativu dr. Kadrije Sabic pocele su u Stari Vitez dolaziti zene iz terapijskog centra Medika iz Zenice. Mi zene smo tad shvatile da nismo same i da nismo zaboravljene. Pocela su druzenja sa tim dobrim zenama iz Medike, tako da smo uz njihovu pomoc osnovale udruzenje zena "Starovitezanke".

Zatim 1997. god. odlazak na ljetovanje sa djecom u kucu SEKA na Brac.

Ljetovanje koje djeca i zene Starog Viteza nece zaboraviti dok su zivi. Medjutim poslije povratka u moj rodni grad nas zivot se promijenio, narocito u mojoj porodici. Buduci da imam bolesno dijete ja sam za vrijeme rata izgubila svaku nadu za zivotom i nocima nisam spavala.

Iz kuce SEKA sam dobila poziv na seminar, ali je kod mene bilo dosta dvoumljenja ici ili ne ici, ali djeca su bila uporna kao i sve moje kolegice koje su stalno govorile da bi bilo najbolje da idem bas ja jer je meni taj seminar najpotrebniji.

Tako sam ja prvi puta sa svojih 44 godine krenula sama na put. To je bilo 31. 10. 1999. god. a iz poziva sam saznala da ce biti 11 zena i dvije voditeljice seminara. Nakon dugog putovanja konacno u poslijepodnevnim satima sam stigla u to carobno "svetiste" u kucu SEKA i srela dobrotvorcima, koje primaju svaku zenu kao svog najrodjenijeg. Bila sam sva izgubljena i nisam mogla vjerovati da sam tu.

Svih pet dana proletilo je kao san. Rastanak u suzama i nadom za ponovno vidjenje u februaru 2000. godine.

Provela sam tri mjeseca sa mislima o toj ljepoti i dobroti svih zena, koje su se druzile kao da je jedna majka rodila sve nas. Onda novi susret ta druzenja, vjezbe koje smo radile ( zid, crtanje slike, torba, ime, pismo, simboli tj. Igracke, kamencici, "pape" koje smo obuvale u seminarnoj sobi… ) svaka zena je znala cije su koje "pape". Svaka prica za sebe, svaki teski dozivljaj koji je bio skriven u dubini duse izlazio je na vidjelo uz puno razumijevanje svih prisutnih.

Svi potresni dogadjaji ,koje sam prozivjela u svom zivotu i koje kao zena ne bih mogla iznijeti u sredini u kojoj ja zivim , su sami izlazili iz mene i slagali se jedan po jedan - svaki put kad bi otisla na seminar. To dodje samo po sebi - dusa prica sama.

Moja grupa zena - voditeljice - domacini u kuci , sve su to dobre duse koje ja dok zivim necu zaboraviti, jer su me samo one vratile u zivot.

Svaki put kad trebam da idem na seminar moja djeca su presretna. Pogotovo mladji sin koji je boravio u kuci SEKA. On vjecito prica o ljepoti koju je tamo dozivio. Oni su presretni kad ja dodjem sa seminara i onda stalno pricaju kako sam ja druga mama i da vise nisam zamisljena i da se na moje lice vratio osmijeh. I vjerujte da ja drugacije gledam na zivot , jer sama pomisao da uvijek kad ti je tesko imas te dobre duse na Bracu u kuci SEKA i da ih mozes nazvati i da im mozes kazati sto te boli - muci i dobit ces najbolji savjet, koji ti moze reci samo netko tko te je rodio.

grupni rad: vjezba "kako prevladati zid"

Zato ja ostajem zahvalna sve dok zivim prvo dragom Bogu, zatim Gabi i Mirjani, Editi, Nurki i najboljoj grupi zena , koja je sastavila pjesmicu "More se pjeni - znas ti znas".

Svaki puta kada mi u dusi bude tesko ja se osamim, uzmem slike s Braca i satima gledam. Tako poslije sve obaveze sto imam u porodici meni nimalo ne predstavljaju poteskoce, jer ta sjecanja me vracaju u zivot da se i dalje borim za djecu izvedem na selamet kako bi zavrsili skolu i kako bi sutra bili posteni gradjani.

Svaka pomisao na kucu SEKA i zene koje rade tamo vracaju me u zivot i daju mi nadu da idem dalje i da mogu samo napredovati u zivotu i da nije sve crno. Tako da sam ja poslije mojih seminara u dusi jaca - snacnija zena.

Dok zivim bit cu zahvalna tim dobrim dusama ( zenama ) u kuci SEKA, tom dragom

«svetistu» na Bracu u Splitskoj.

Šemsa B."


Fatima O.:

Sto sam dozivjela u Kuci SEKA...

"Zovem se Fatima O. i zivim u jednom malom mjestu Donji Vakuf u Bosni i Hercegovini. Pocetkom 1992. godine sam zajedno sa svojih troje djece napustila kucu i svoje mjesto, gdje sam radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja. Sve do kraja 1993. sam boravila u Hrvatskoj zajedno sa svojom djecom, ne znajuci gdje mi se nalazi muz i ostala porodica. Svi Muslimani iz Donjeg Vakufa su bili protjerani a prije rata u gradu je zivjelo 24000 stanovnika, od toga 14000 Muslimana, da bi u toku 1992. god. ostalo samo 59 ljudi muslimana , sve ostalo je bilo protjerano ili ubijeno.

Zivot u Hrvatskoj mi je bio veoma tezak bez sredstava za osnovne potrebe, sama sa djecom od 16, 12, i 8 godina. Djeca nisu pohadjala skolu jer nisu imala putovnicu i to me je strasno psihicki ubijalo jer su u Bosni svi troje isli u skolu i bili jako dobri djaci. U jesen 1993 smo morali napustiti Hrvatsku i ici bilo gdje, jer su u Bosni poceli sukobi izmedju Hrvata i Muslimana, tako da je bezbjednost mene i moje djece bila jako ugrozena. Zivot za mene tada nije znacio nista, pa sam ponekad mislila da je smrt jedini spas za mene i moju djecu, ali ….ipak borba za opstanak moje djece bila je jaca od svih patnji. Krenuli smo na put u nepoznato i nakon tri dana stigli u SHWEIZ. U Svicarskoj smo imali sigurnost ali patnja i bol za mojim muzem, mojim roditeljima, sestrom, bratom i njihovim familijama se iz dan u dan povecavala. Moja psiha je bila jako ostecena te sam tako cesto zapadala u psihicke krize. Dok se potpisao Dejtonski sporazum i moglo se vratiti u Bosnu ja sam se vratila zajedno sa dvije kcerke, a sin je ostao da zavrsi skolu u Svicarskoj kod jedne svicarske familije.

U Bosni nas je docekao razrusen dom, razrusen grad i nista vise nije bilo kao prije. Ponovo veliki sok - zivot bez nade za bolju buducnost i koliko dugo? U moj grad vratili su se prijeratni Muslimani i Hrvati, a Srbi su tada napustili grad i sve je bilo drugacije. Moje radno mjesto nisam mogla dobiti jer nisam bila u ratu jer sam spasavala svoju djecu i goli zivot. Pokusala sam da nacem slicne osobe kao sto sam ja i vrlo brzo smo se organizirali i radili na ciscenju i uljepsavanju naseg grada. Osnovali smo udruzenje zena kome smo dali ime "ANIMA", sto znaci - dusa.

To ime je simbol COVJEKA, jer se u mom gradu jako malo radilo na psihi svakog covjeka ili bolje receno nista. Kad smo dobili poziv od kuce SEKA sa Braca da posaljemo jednu nasu clanicu koja bi zajedno sa grupom i timom psihologa radila na sebi, odlucila sam da se prijavim, jer sam vidjela sansu gdje mogu sve sto se godinama negativno kupilo u meni, jednostavno izbaciti van i postati ponovo onakva, kakva sam bila prije rata; vesela, sretna, samopouzdana, drustveno korisna i samozadovoljna.

Moj prvi dolazak na Brac mi je to i omogucio. Boraveci cetiri dana u maju na otoku Bracu zajedno sa jos jedanaest zena iz cijele Bosne i Hercegovine i timom psihologa iz Medike Visoko, koje su sa nama radile 6 sati dnevno, shvatila sam da je to bilo ono sto sam toliko dugo trazila, a nisam znala da cu to bas tu naci. Poslije prvog boravka na otoku Bracu, ja sam u sebi prepoznala osobu koju sam tako dugo trazila, moj san se ostvario. Vratila sam samopouzdanje i vjeru u sebe i u ljude.

Do tada nisam bila ostvarila niti realizovala ni jedan projekt, jer sam mislila da je samo rad u prazno i da ja licno samo gubim vrijeme. Po povratku sa Braca napravila sam projekat "OBUKA ZENA NA KOMPJUTERU" i dobili smo sredstva, kao i jos tri projekta koja sada u ovoj 2001. god. treba da implementiramo. Mnogo toga sam naucila i ponijela sa sobom sa otoka Braca iz kuce SEKA. Kad sam dolazila u septembru jako sam se radovala ponovnom susretu sa prijateljicama sa kojima sam se upoznala, pred kojima sam ja otvorila svoju dusu, a to do tada nikad nisam radila, to je bila novina za mene i zbog toga sam bila sretna. Naucila sam dijeliti i zlo sa prijateljima. Dolazak u novembru je bio i tuga i radost, jer za mene su rastanci nesto sto ne volim i sto mi tesko pada. Ovakav rad sa grupama i rad na sebi ja sam dozivjela kao ciscenje duse od svega sto me sputavalo da idem naprijed i da shvatim da ja ne moram cijeli zivot raditi kao medicinska sestra, da ima stvari koje mogu daleko bolje uraditi.

Clanice 3. grupe osnazivanja, 1998.godina

Ja sam sada ponovo sretna, zavrsila sam i kurs, rad na racunaru, sa puno vise elana idem u svoje druzenje i kreiram nove poslove sa jos trideset zena. Zahvalna sam svima koji su mi omogucili da pohadjam ovaj seminar te bi pozeljela svakoj zeni da prodje kroz ovakva druzenja i takodjer nadje lijek za svoju ranjenu dusu koja jos dugo nece zacijeliti. Ne mogu a da ne spomenem kako je takodjer bitno sresti i osobe koje jako pozitivno djeluju na psihu covjeka, a to su; Gabriela, Mirjana, Gordana, Marija i Fani. One su takodjer kreatorke ovog sveg pozitivnog sto se dobije iz kuce SEKA.

Fatima O."

strijelica prema gore
logo SEKE