logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

"Pomislio sam kako cemo svi umrijeti..."

Razgovor sa djecom Starog Viteza

Kako ste vi dozivjeli pocetak rata?

Amar, 13 godina, i Emir, 11 godina Emir, 11 godina: Probudio sam se. Granatiranje. Namjeravali smo se skloniti u podrum susjedove kuce, ali nismo uspjeli. Granate su padale bez prestanka. Pritajili smo se u prizemnom hodniku. Tu smo ostali do 22 sata. U medjuvremenu je na nasu kucu palo pet granata... Moja majka je izbjegla smrt za dlaku. U trenutku kada je krenula na gornji kat po neke stvari, blizu nje je pala granata. Razmisljali smo kako se sakriti u susjedov podrum. Trebalo je pretrcati vrt do njegove kuce, ali nismo uspjeli jer je sve bljestalo i grmilo od granata. Taj dan nismo uspjeli. To nam je poslo za rukom tek slijedecu noc. Majka, moj bolesni brat, ja i ostala rodbina smo u tom podrumu proveli punih 11 mjeseci..

Koliko osoba je bilo s vama u podrumu?

Amar, 13 godina: U dvije prostorije se smjestilo oko pedesetak osoba. Prostora je bilo nedovoljno. Mogli smo samo sjediti.

Mirela, 14 godina Mirela, 14 godina: Mi nismo bili u podrumu vec u velikoj kuci, u prostoriji koja je bila donekle sigurna. Bilo nas je puno na malo prostora. Strasno smo se bojali...

Emir: Na prostoru od 9 x 9, bilo nas je 150. Bilo je uzasno zagusljivo. Pusilo se. Kako nije bilo duvana, pusilo se sijeno i suho lisce. Uzasno je smrdilo... Nasa kuca je bila udaljena od fronte samo dva metra. Nismo se smjeli pomaci od straha da nas ne primjete.

Amar: Stalno smo strahovali da nam netko ne ubaci bombu na stepenice podruma. Svi bi izginuli.

Mirela: Nije bilo mlijeka za djecu. Zene bi se u ranim jutarnjim satima suljale do krava i muzle ih. Kako nisu imale hrane za krave, hranile su ih perjem iz jastuka. Cesto bi zene po noci trazile hranu za krave.

Amar: Bilo je opasno jer su nas vrebali snajperisti. Mogli su nas vidjeti i u mraku. Sa svitanjem, svi bismo bjezali u sklonista.

Armin, 13 godina Armin, 13 godina: Kada bi bila jako mracna noc, mogli smo na sat vremena izaci iz podruma a da nas nitko ne vidi. To se dogadjalo jednom mjesecno.

Emir: Ja sam uspio u tri mjeseca izaci samo jednom.

Mirela: Ja niti jednom.

Armin: Bilo je opasno jer su svugdje bili snajperisti. Ne bi prosao niti jedan dan a da netko nije stradao od njihovog metka. Nekad su ranjene donosili u nas podrum. Svaki put sam strahovao da nije mozda neko od mojih roditelja.

Amar: Nekada su na nas bacali bojlere ili aparate za gasenje pozara koje su napunili streljivom.

Emir: Do nase kuce bila je velika stambena zgrada. Na nju su bacili ogromnu bombu. Cijela kuca je unistena i svi koji su se skrivali u podrumu su poginuli.

Mirela: Jedna zena je na trenutak otisla u stan na katu, kako bi djeci donijela nesto za jesti. Kroz mali prozorcic ostave bacena je bomba. Usmrtila je tri zene i dvoje djece.

Emir:U trenucima kada smo imali vode, proizvodili smo struju. Pravili smo male vodenice. Tada smo mogli slusati radio i imali smo kakvu-takvu rasvjetu. Slusali smo bosanske vijesti. Cesto su nam se obracali preko vijesti, bodrili nas da izdrzimo i da ce nas uskoro osloboditi. Ipak, sve je trajalo tako dugo.

Sto je bilo najstrasnije za vas u to vrijeme?

Armin: Prvi veci napad. Tada je eksplodirala cisterna. Jednog covjeka su privezali za sjedalo cisterne koja je bila puna benzina. Nogu su mu privezali za "papucicu" gasa. Pao je niz padinu, blizu kuca. Poginuo je u eksploziji koja je bila tako strasna da je deset kuca odletjelo u zrak. To se dogodilo na drugoma kraju Starog Viteza, ali od siline eksplozije u cijelom gardu su popucali prozori, a gorjele su i mnoge kuce. Strasno smo se bojali da vatra ne dodje i do nas.

Emir: Sjecam se. I za mene je to bilo strasno. No, ono sto nikada necu zaboraviti je dan kada je "beba" (bomba) eksplodirala ispred nase kuce i unistila vodovodne instalacije. Podrum je bio pun vode. Mi smo bili u vodi do prsiju, a nismo smjeli izaci vani zbog snajperista. Boze, bilo je jezivo! Pokusavali smo vodovodne cijevi napuniti zemljom, ali tek kasno u noc smo uspjeli zaustaviti vodu.

Je li bilo vise velikih napada?

Armin: Da. Pokusali su pregaziti nase linije obrane i osvojiti Stari Vitez. Nisu uspjeli. Nasi su bili jaci. Mrtvim neprijateljima su oduzimali oruzje.

Mirela: Pucali su s brda. Palili su kuce u mjestu. Radili su to svaki put.

Sto vam je pomoglo da izdrzite tih 11 mjeseci?

Amar: Morali smo izdrzati! Izdrzali smo s posljednjim snagama.

Emir: Ja sam sve zapisivao. Mislio sam kako necemo prezivjeti, pa sam se nadao da ce netko naci sve ono sto sam pisao. Sve napisano imam i sada.

Mirela: Meni su snagu davale poruke na radiju u kojima su nas bodrili da izdrzimo i da rat nece jos dugo trajati. To mi je pomoglo.

Kada je bio kraj opsade i kako ste za to saznali?

Armin: Posljednja tri dana sam bio siguran kako cemo svi umrijeti. U ta tri dana, koji su i za Stari Vitez bili najstrasniji, palo je oko 1000 granata. Veliki broj ljudi je poginuo i puno ih je bilo ranjenih.

Emir: Jedan je covjek jednog dana izasao na ulicu i nije poginuo. Cudili smo se i pomislili: "Sigurno je gotovo".

Mirela: Vojska HVO je preko zvucnika trazila da istaknemo bijele plahte i da se predamo. Nismo htjeli. Rekli su kako nam se nista nece dogoditi. Tesko nam je bilo to povjerovati, jer jos donedavno su nam preko zvucnika govorili kako ce nas nabosti na razanj i ispeci (...)

Sto mislite danas o situaciji u Starom Vitezu i Vitezu?

Armin: Situacija je bolja, sli sve se odvija presporo... Mi ne smijemo ici "tamo" u skolu (u hrvatski dio). Skole su poluprazne, ali "oni" nas ne zele...Mi idemo ovdje u skolu, u dva kafica. Nas 180 ucenica i ucenika. Djeca od 5. do 8. razreda idu u jedan kafic, a djeca od 1. do 4. razreda u drugi.

Emir: U nasoj "skoli" nema vrata, prozora niti grijanja. Zimi nam je jako hladno. Umjesto skolskih klupa imamo klupe iz parka. Od nedavno imamo "pravu" plocu za pisanje. Ponekad dobijemo skolski materijal kao donaciju iz inozemstva, a knjige moramo sami nabavljati (...)

Mirela: Djeca i mladi nemaju mjesta gdje bi se druzili. Vecinom se igraju vani. Ponekd organiziramo disco u "skoli". Skupljamo novac kako bi kupili pec za grijanje. Kazu kako ce se uskoro graditi nova skola za nas.

Amar: U ljetnim mjesecima se kupamo u Lasvi, ali nije tako lijepo kao na Bracu. Lasva je puna krhotina stakla i otpadaka.

Emir: Premda sve traje dugo, ja vjerujem kako ce biti bolje. Neki ratni zlocinci nisu u zatvoru. Ima Hrvata koji nas ostavljaju na miru, neki nas cak i pozdravljaju.

Mirela: Neki Hrvati su nam i pomogli (...)

Razgovor: Gabriele Müller

strijelica prema gore
logo SEKE