logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

ISPOVIJEST ZENE IZ SREBRENICE

Ucesnica grupe osnazivanja u Kuci SEKA, Hania S., prica o svome iskustvu:

Uvijek kada razmisljam o sebi padne mi na pamet pocetak rata u Bosni.

Rodjena sam u Srebrenici i zivjela sam do 1992. god. sa svojom porodicom u svojoj vlastitoj kuci. Moj stariji sin imao je 10 godina, mladi 7 godina. Ja i moj muz bili smo zaposleni i zivjeli smo u uvjerenju da je zivot lijep. Vec u martu sam osjecala da se dogadjaju cudne i neobicne stvari. Moji prijatelji i komsije su se masovno iseljavali. Ocekivala sam da ce mi netko od mojih prijatelja objasniti sto se dogadja. Ja sam osjecala da oni cuvaju neku veliku tajnu. To je bila napeta situacija. Bio je prisutan strah. Nismo znali sto da radimo. Pitali smo se gdje je sigurno mjesto gdje mozemo otici. Izabrali smo mjesto u Srbiji ( Zlatibor). Poslije pet dana vratili smo se i ja sam nastavila da radim u Domu zdravlja, gdje sam radila kao medicinska sestra. Zaposlenici srpske nacionalnosti su bili otisli. Moj muz nije htio da napusti Srebrenicu, ali sam ja 15. 04. 1992. sa svojom djecom otisla za Tuzlu. Vecina stanovnika Srebrenice se spremala da ide za Tuzlu. Moj brat je zivio tamo i ja sam se smjestila kod njega. Na moje insistiranje, sutradan je moj muz sa svojom majkom dosao za nama. Tada sam se bolje osjecala kada smo bili svi na okupu, moja uza porodica. Mecutim, moja majka, otac, brat i drugi clanovi porodice su i dalje ostali u Srebrenici. Oni nisu htjeli da napuste svoju kucu i vjerovali su da im se nista nece desiti. U prvo vrijeme odrzavala sam kontakt sa njima putem telefona, a poslije borbi veze su bile potpuno prekinute. Cetiri mjeseca nista nisam znala za njih.

Clanice grupe osnazivanja sa crtezima

Dolazile su razne informacije o njima, jedanput da su zivi, drugi put da su svi poubijani. Kasnije smo veze odrzavali preko pisama koje je dostavljao medjunarodni Crveni kriz. To je trajalo do jula 1995. godine. Za to vrijeme, Srebrenica je bila potpuno izolirana. Nista nisam mogla da im pomognem. U medjuvremenu je otac bio ranjen od gelera.

U Srebrenicu su usli cetnici 11. jula 1995.god. Moja majka je zajedno s drugim zenama i djecom stigla u Tuzlu, a moj otac i brat su otisli preko sume, nadajuci se da ce pjeske stici do Tuzle. Ja sam vjerovala u tu mogucnost da bi oni mogli zivi doci. Taj period mi je prosao u neprekidnom iscekivanju. Slijedecih nekoliko mjeseci su muskarci stizali iz Srebrenice. Ja sam trazila informacije od tih ljudi da bi saznala da li nesto znaju o njima. Danas, poslije cetiri godine jos uvijek ponekad pomislim da ima nade, ali vec slijedeceg trenutka znam da to nije moguce.

Kada sam dosla u Tuzlu 1992. godine odmah sam se ukljucila u izbjeglickim centrima da ponudim svoje znanje i da pomognem svome narodu. Nisam uopse razmisljala o sebi. Bila sam upucena na druge. Slusala sam njihove price i njihove dozivljaje. Divila sam se sama sebi otkud mi toliko snage da sve to izdrzim. U aprilu 1994. god. sam pocela raditi u "Vive zene"- terapijski centar za zene i djecu traumatiziranu ratom kao medicinska sestra.

Poludragi i obicni kamencici koriste se u psihodramskom radu kao simboli

Imala sam osjecaj da dajem sve od sebe i da to mogu. Medjutim, kad je pala Srebrenica ja sam postala iscrpljena i svakim danom mi je bilo sve teze. Moje psihicko stanje i raspolozenje je bilo tesko, ne znam kako sam izdrzala. U martu 1998. god. kuca Seka na Bracu organizuje seminar - terapijska grupa za zene koje rade u projektima sa traumatiziranim osobama te same ne rade psihoterapiju.

Od tada do danas prosla sam 4 seminara. Pokusati cu da objasnim sto se desavalo sa mnom za vrijeme posljednjih godinu dana.

Imala sam strah kako ce to izgledati u grupi, bojala sam se da li cu moci pricati o sebi. Imala sam mnogo toga da kazem. Nisam znala odakle da krenem. Vec sutradan sam prihvatila grupu i osjecala se sigurna, da sam mogla sve ispricati. Osjecala sam i povjerenje u druge clanice grupe. Od prvog seminara se pocelo u meni nesto da mijenja. Kada sam se vratila u Tuzlu osjecala sam rasterecenje , a i drugi su primijetili promjene, naravno pozitivne. Neke zene su se salile i govorile da imam pogled zaljubljene zene.

Drugi seminar sam ocekivala s nestrpljenjem. Citava atmosfera kuce Seka, njenih koordinatorica, grupe i voditeljica je duboko bila u meni i pomisao na sve to mi je pomagalo.

Bila sam iznenadjena kako sam brzo ucila o sebi, ali i kako mi je to godilo.

Najvise mi je pomagalo sto sam naucila tko sam, sto sam, gdje su moje granice, gdje je moja snaga i gdje je mjesto za moja ratna, izbjeglicka iskustva.

Grupna slika clanica terapijske grupe na velikoj terasi  Kuce SEKA

Moja izbjeglicka iskustva su bila takodjer teska. Bila sam suocena sa nedostatkom hrane, vode, dozivjela granatiranja, vidjela ranjene i povrijedjene. Ta izbjeglicka iskustva sam proradila u kuci Seka, jer su me sve vise pitali o Srebrenici nego o tome kako se ja snalazim u Tuzli i kako prihvatam zivot ovdje. Sva ta saznanja su mi dala snagu, stabilnost i hrabrost.

Poslije treceg seminara sam bila potonula. Nestalo je veselosti. Nisam imala osjecaj za mnoge stvari. Bojala sam se da se desi nesto strasno, npr. da poludim. Trazila sam pomoc psihologa i da mi odgovore sto se sa mnom desava. Dobila sam objasnjenje da je proces zalovanja u toku i da budem strpljiva te da ce to proci. Na prethodna dva seminara se mnogo toga pokrenulo u meni.

Srecom nije dugo trajalo, ali sam se iscrpila.

Ubrzo sam imala i cetvrti seminar. Ispricala sam na grupi sto mi se desilo u medjuvremenu. Pricajuci sam postala jos svjesnija svog procesa. To sto sam prezivjela je bilo nevjerojatno i ne bih zeljela da mi ikad vise ponovi.

Pozdravljam samu ideju da se u okruzenju kao sto je kuca Seka odrzavaju ovakve vrste seminara. Zeljela bih da svaka zena koja ima ista ili slicna iskustva kao sto su moja, imaju podrsku da dodju i prorade na svojim traumatskim iskustvima. Ja sam spoznala kako je to vazno. Mislim da ce mi podrska i dalje trebati jer radim sa zenama koje su traumatizirane ratom.

Hanija S.

strijelica prema gore
logo SEKE