logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

Psihodrama u radu sa traumatiziranim zenama

"... Sve stvarno prozivljeno drugi put..."

Psihodrama u radu sa traumatiziranim zenama

Jedna od najcesce koristenih terapeutsko-pedagoskih metoda u radu u SEKI je psihodrama. Kako u grupnom terapijskom radu tako i u individualnom ili u radu sa djecom koristimo elemente psihodrame. Zbog toga smo sada vec poceli sa drugim ciklusom edukacije iz psihodrame.

Filozofija i njen osnivac

Psihodrama (u stvari "sociometrija, grupna psihoterapija i psihodrama") oznacava terapisjko-pedagosku metodu koju je razvio lijecnik i psihijatar Jakob Levi Moreno. Jakob L.Moreno je rodjen 1889 u Bukurestu u Rumuniji. Kao dijete je dozivio izbjeglistvo svoje zidovske porodice od bijede i pogroma u Bec, gdje je i odrastao. Moreno je pohadjao zidovsku skolu i nakon toga studirao medicinu. 1925. Emigrirao je u USA, gdje je 1974 i umro.

Vlastito iskustvo izbjeglistva vjerojatno ga je ucinilo jako senzibilnim za potrebe i probleme drugih ljudi i motiviralo ga je da cijelog zivota traga za mogucnostima poboljsanja uvjeta zajednickog zivljenja i za time da podrzi ljude da vode sretan zivot koji ce im pruziti zadovoljstvo.

Vec u Becu poceo je raditi sa marginaliziranim drustvenim skupinama, sto je u to vrijeme bilo neuobicajeno. Kao lijecnik je radio u jedom izbjeglickom kampu, inicirao grupe samopomoci medju prostitutkama ( sto je u to vrijeme bilo revolucionaran poduhvat ).

Istovremeno zaokupljala ga je djecija spontana igra uloga. Tako je na primjer igrao sa grupama djece u jednom beckom parku. Ova iskustva su velikim dijelom utjecala na kasnije razvijenu metodu psihodrame.

Sociodrama - "problemi u posljeratnom drustvu"Moreno se takodjer intenzivno bavio kako religioznim tako i drustveno-politickim, umjetnickim i psiholoskim strujama tog vremena: npr. socijalizmom/marksizmom, frojdovom psihoanalizom, egzistencijalizmom/ekspresionizmom ili anarhizmom. Zajednicko svim ovim strujama bila je njihova usmjerenost na promjenu krutih i nepravednih drustvenih sistema, odnosno na slamanje starih obrazaca.

I Moreno je bio ubijedjen da se ljudi mogu osloboditi tvrdokornih obrazaca uloga i struktura razvijanjem kreativnosti i spontanosti i razviti nove oblike ponasanja i odnosa, koje je smatrao kljucnima za kvalitetan zivot.

Morenova metoda psihodrame je osim toga bila pod utjecajem njegovog kritickog odnosa prema teatru. Vec u Becu osnovao je "Stegreiftheater" (Teatar spontanosti), u kome se nisu igrali teatarski komadi, nego se uz sudjelovanje publike, igralo teme iz realnog zivota.

Jedan od najtemeljnijih ishodista Morenove terapeutske folozofije bila je, u stvari, njegova hasidi-zidovska vjera. Ovaj pravac zidovskog vjerovanja duboko optimistican i oslonjen na radost zivljenja ("Covjek zivi za radost") temeljno je obiljezio Morenovu sliku covjeka i njegovo shvacanje terapijske promjene.

Moreno polazi od kreativnog potencijala u svakom covjeku, koji je neunistiv dok god zivimo. On moze biti poljuljan ili zamrijeti usljed povreda ili traumatskih iskustava, ali je i dalje prisutan i moguce je ponovno ga ozivjeti. Taj potencijal, samoiscjeljujuca snaga u svakom covjeku, moze se ozivjeti i ponovno posvijestiti covjeku u terapijskom procesu.

Moreno covjeka nikada ne posmatra izoliranim (kao "ja") nego uvijek uvezanim u mrezu svojih odnosa, u zajednici, drustvu, covjecanstvu i, konacno, u univerzumu. U svakom pojedinacnom covjeku on vidi bozansko kao mogucnost ali i kao odgovornost za sveukupnost. Psihicko oboljenje Moreno posmatra u prvom redu kao poremecaj nasih odnosa ili kao nedostatak zadovoljavajucih odnosa. Vazan terapijski cilj je stoga u psihodrami unapredjenje "autenticnih odnosa", tj. odnosa koji su iskreni i obiljezeni "uzajamnim uzivljavanjem". Iz ovog razloga Moreno daje prednost grupnoj terapiji nad individualnom.

Drugi kljucni pojam u filozofiji i metodi psihodrame je "akcija", djelovanje. Moreno polazi od osnovne covjekove potrebe da bude aktivan i da se ostvari kroz djelovanje. Sto je vise te potrebe, te "gladi za akcijom" onemoguceno, bilo putem rigidnog odgoja, tvrdokornih struktura, hijerarhijskih odnosa ili ekstremno nasilnim aktima, utoliko ce pogodjena osoba biti nezadovoljnija ili ostecenija.

U traumatskim situacijama sposobnost za djelovanje se potpuno smanjuje, sto predstavlja situaciju potpune bespomocnosti i moze izazvati dugorocna psihicka ostecenja.

Daljnji terapijski cilj u psihodrami je stoga reuspostavljanje sposobnosti za djelovanje, iskustvo steceno kroz vlastito djelovanje "da promijenimo sebe same, svoju situaciju,...svoj cijeli svijet". "Djelovanje iscjeljuje bolje od govorenja.", kaze Moreno. Ovaj aspekt djelovanja u psihodramatskoj terapiji je narocito vazan za traumatizirane osobe, buduci da mogu dozivjeti sebe u djelovanju na bini ili u radu sa simbolima. Oni sticu iskustvo da sami mogu odredjivati situaciju - a psihodramatska terapeutkinja ih podrzava, prati i brine se za siguran okvir u kome se to dogadja.

Konacno, psihodrama je metoda "ovdje i sada". Bez obzira da li se radi o situacijama dozivljenima u proslosti, o unutarnjim konfliktima, o snovima ili zamisljanju buducih situacija, sve se na psihodramatskoj bini moze dozivjeti i promijeniti u "ovdje i sada". Na bini se jos jedanput prozivljava i proradjuje proslost. Mogu se razrijesiti osujecenja u svakodnevnici proistekla iz proslih iskustava. O ponekad katarzicnom djelovanju psihodrame Moreno kaze: "...sve stvarno prozivljeno drugi put oslobadja od prvog puta."

Na bini se takodjer moze predstaviti, isprobati buducnost, bez moguce zastrasujucih posljedica u svakodnevnici. Bina je tako realnost, ali i vise od toga, jer stvari koje nisu vidljive (osjecanja, unutarnji dijelovi, proslost, buducnost,...) mogu biti konkretizirani i predstavljeni. I ovaj aspekt je od izuzetne vaznosti u radu sa traumatiziranim zenama: opterecujuce situacije se oprezno i postepeno mogu iznova inscenirati sa jedne udaljene pozicije i konacno integrirati uz pomoc ponovno zadobijene snage.

Neke tehnike psihodrame u praksi

Klasicna psihodrama je metoda grupne psihoterapije i odvija se na nekoj vrsti bine, u pravilu na slobodnom dijelu prostora za grupni rad, na kome protagonistkinja ( tj. ona koja radi na svojoj temi ) inscenira svoju "igru" ( = svoju scenu ). One clanice grupe koje nisu ukljucene sjede na rubu bine.

Terapeutkinja podrzava protagonistkinju pitanjima i prijedlozima da konkretizira svoju temu i inscenira je na bini.

Za predstavljanje scene protagonistkinja moze birati ili ostale zene iz grupe kao pomocna -ja, ili simbole (lutke, krpene zivotinjice, marame, kutije, kamenje itd.)

Samija ( ime promijenjeno ), 58-godisnja zena je odlucila da na bini proradi svoj problem, koji je muci vec dugo: konflikt sa njenom odraslom kcerkom Sonjom, koja zivi u inostranstvu i koja je jos donedadavno imala anoreksicnih problema. Majka i kcerka su ( nakon oceve smrti ) zajedno izdrzale vise ratnih godina u gotovo potpuno unistenom gradu, dok Samiji nije konacno uspjelo da kcerku posalje u inostranstvo. Tek tamo se cinilo da je kcerka na sigurnom, ali tada je majka saznala za njenu anoreksiju. Samija nije bila u mogucnosti da otputuje do kceke. Nije mogla uciniti nista osim odrzavati telefonski kontakt sa njom. Bila je puna osjecanja krivnje sto je kcerku poslala daleko od sebe, i u svakom telefonskom razgovoru preplavila bi je pitanjima punim straha, prebacivanja i savjeta. Kcerka je postajala tvrdoglava i agresivna prema majci. Istovremeno se cinilo da cini ispravne korake. Potrazila je terapeuta. Pocela je ponovno jesti, zavrsila skolu izvrsnim ocjenama. Nakon toga je nasla dobro placeni posao.

Otprilike ovo je bila situacija kada je Samija prezentirala svoj problem. Za Samiju se nije nista promijenilo. Ona je jos uvijek bila opsjednuta strahom za kcerku, puna osjecanja krivnje i istovremeno duboko povrijedjena stalno prisutnom kcerkinom odbojnoscu. Jos uvijek se kontakt odvijao uglavnom telefonom.

Samija je postavila scenu "u svome stanu neposredno prije telefonskog razgovora sa kcerkom".

Uz podrsku i podpitanja terapeutkinje Samija je uredila na bini svoju dnevnu sobu. ( Ovo je vazno jer se na ovaj nacin protagonistkinja zagrijava za scenu, tj. dobija osjecaj da je u svojoj dnevnoj sobi. ) Izabrala je jednu od zena iz grupe za ulogu "telefona". ( Cesto je jako korisno ono sto neki neutralan predmet kao "telefon" moze reci nakon igre o sceni.)

Za svoju kcerku Samija je odabrala drugu zenu, koja je izvan "dnevne sobe" bila smjestena tako da je okrenuta ledjima Samiji. ( Prilikom telefoniranja ne mogu vidjeti ).

Onda scena pocinje tako da Samija zauzima svoje mjesto pored telefona. Veoma je uznemirena.

Terpeutkinja pita u "psihodramatskom intervjuu", kako se osjeca u ovom trenutku, koje misli joj prolaze glavom, sta bi najradje ucinila, cega se plasi, itd. da bi joj pomogla da si pojasni misli i osjecanja i da ih izrazi. Konacno se Samija odlucuje da nazove kcerku "Sonju".

Telefonski razgovor koji slijedi igra se putem zamjene uloga: svaki put kada "Sonja" odgovara, Samija ulazi u njenu ulogu ( to znaci ona kao "Sonja" odgovara "Samiji").

Skulpturiranje u terapijskom raduNakon sto situacija kao i obicno eskalira, terapeutkinja ostavlja Samiju u ulozi "Sonje" i vodi sa njom psihodramatski intervju: na ovaj nacin je moguce podrzati protagonistkinju da se snazno uzivi u ulogu antagonistkinje. Na kraju "Sonja" zeli svojoj majci kazati sta ona zeli od nje u buducnosti: "Majko, molim te, imaj povjerenja u mene i pusti me da zivim! Ja vec sada uspijevam upravljati svojim zivotom. Ne brini se toliko za mene. Volim te, ali gusi me kada se ponasas kao moj tutor..."

Ponovno u svojoj ulozi Samija slusa sta joj je "Sonja" rekla ( ovaj put pomocno-ja ponavlja te recenice ).

Samija place i tiho govori: "Ima pravo, ja je gusim."

Sada govori o strahu da bi se kcerki moglo nesto dogoditi, da bi mogla umrijeti kao i njen muz. Ali sada je bliska sebi i svojim osjecanjima - i istovremeno je osjetila i kako se njena kcerka stvarno osjeca.

Nakon okoncanja scene, Samija dobija jos i povratne informacije od obje zene koje je izabrala za svoju scenu. Mlada zena koja je igrala "Sonju", potvrdila je da se osjecala "kao gusena strahovima, pretjeranom brigom i majcinim tutorstvom." U daljoj sharing rundi ( sharing, prema engleskom "dijeljenje" ) mnoge clanice grupe su podijelile svoja vlastita iskustvau zivotnim ulogama majke ili kcerke. Nakon ovako intenzivnog rada Samija je umorna, ali se osjeca "sasvim mirnom, kao da sam se oslobodila necega".

Psihodramatska grupna igra

Mogucnost da cijela grupa zajedno radi na jednoj temi nude grupne igre, kao npr. "Sajam snaga": najveci dio prostora u kome se radi postaje bina na kojoj se odvija sajam: svaka zena pravi na sajmistu svoju tezgu na kojoj izlaze svoje "snage, sposobnosti i resurse". Ako neke snage ili sposobnosti ima "i vise nego sto joj je potrebno ili previse", moze i drugima dati. Ako neke snage ili sposobnosti treba, moze druge, koje ih posjeduju pitati da li joj jedan dio toga mogu dati. Kasnije se ova igra vrednuje zajedno u grupi pomocu razlicitih upitnika. Za mnoge zene je ovo prvi puta uopce prilika da postanu svjesne i svojih snaga i sposobnosti, ali i svojih potreba i da nesto za sebe traze.

Upravo u radu sa traumatiziranim zenama ova vjezba moze se jako dobro primijeniti u provoj ili drugoj fazi terapijskog procesa, kada se radi na sigurnosti, jacanju i stabilizaciji.

Psihodrama u individualnom radu

Psihodrama je narocito djelotvorna u grupi, zbog terapijskog procesa medju clanovima grupe i mnogostrukih povratnih informacija i sharinga, koje svaka protagonistkinja moze dobiti. Ali i u individulanom radu se mogu jako dobro primijeniti elementi psihodrame - narocito u radu sa traumatiziranim klijentima, kojima je jako tesko da se verbalno izraze.

Za rad na jako bolnim temama ili sa klijenticama koje imaju potrebu za jos mnogo sigurnosti, za vrijeme rata u Bosni sam u svom radu razvila "malu binu": ona se sastoji od jedne marame na malom stolu. Kao simbole upotrebljavamo kamenje, skoljke, staklene kuglice, itd.

Kada je Katarina ( ime promijenjeno ) prvi puta u terapijskoj seansi pomenula "mracnu, strasnu temu", vec smo za sobom imale oko 30 sati zajednickog rada. Dotada je nije nikada niti nagovijestila. Taj put je kazala da postoji nesto tamno, sto bi mi rado rekla, ali da se uzasno toga plasi. Predlozila sam joj da za tu mracnu temu izabere jedan simbol. Ona uzima jedan veliki tamni ruzni kamen. Ipak ne moze ga gledati, ne zeli da ga pogleda. Predlazem joj da ga sakrije na neko mjesto, gdje bi se od njega osjecala sigurnom. Ona ga gura ispod jedne deke, na drugoj strani prostorije.

Onda razgovaramo o tome sta bi se moglo dogoditi kada bi pogledala kamen. "Plasim se da se ne bih vise mogla kontrolirati!"

Za vrijeme ove seanse kamen ostaje skriven. Katarina bira simbole za ovo ili ono, sto bi joj u vezi sa tom temom moglo pruziti podrsku...

U slijedicoj seansi Katarina ponovno bira taj kamen kao simbol za strasnu temu. Ipak ovaj put ga moze ostaviti na malom stolu (maloj bini) Postavlja simbole, koji joj pruzaju podrsku izmedju sebe i teme.

Razgovaramo o strahovima, sta bi se moglo dogoditi, ako mi "to" isprica. Ona bira simbole za svoj stid, svoje strahove od odbacivanja, ili prezira, svoj strah da ce izgubiti i mene kao podrsku...

U slijedecoj seansi Katarina mi moze ispricati pricu o seksualnom zlostavljanju koje joj je nanio njen pijani otac. U 40 godina svoga zivota jos nikome nije o tome govorila.

U slijedecim seansama Katarina moze raditi na "velikoj bini". Ona postavlja situaciju "8-godisnja Katarina nocu u krevetu - puna straha da ce otac uci..."

U daljem toku terapije Katarina puna bijesa baca oca (kamen kao simbol ) iz svoga zivota...

Godinu dana kasnije prica mi Katarina da je posjetila svoga stvarnog oca koga nije vidjela godinama. Vidjela je da je on jedan slabi starac, koji nece jos dugo zivjeti i da ga za njega nista vise ne vezuje. Tema, koja ju je proganjala i pritiskala 30 godina, izgubila je svoju zastrasujucu moc. Katarina ju je uzmogla integrirati.

Gabriele Müller

strijelica prema gore
logo SEKE