logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

"Sto uopce znaci pomirenje?..."

Razgovor s aktivistkinjama iz Hrvatske i Bosne i Hrecegovine

"STO UOPCE ZNACI POMIRENJE?..."

Kada se govori o problemima na "Balkanu", o povratku izbjeglica i prognanika, te nastojanjima oko upostavljanja povjerenja i izgradnje mira u Hrvatskoj, Bosni i Hrecegovini ili na Kosovu, politicari/ke, novinari/ke i donatori rado upotrebljavaju izraz "pomirenje". Veliki broj organizacija u svojim programima izgradnje mira imaju za cilj "pomirenje razlicitih etnickih grupa"!! Sto uopce znaci "pomirenje"? Zasto ljudi iz pogodjenih krajeva na ovu rijec reagiraju gotovo sa gnusanjem?

Jedan od prioritetnih ciljeva SEKE jeste i potpora razumijevanju medju zenama i djecom razlicite etnicke pripadnosti, vjere i podrucja. Znaci li razumijevanje i automatski pomirenje? Kako aktualna situacija izgleda danas, u razlicitim, ratom razorenim podrucjima? Je li zajednicki zivot moguc, nakon svih dubokih razdora koje su rat i nacionalizam ostavili iza sebe? Kako moze SEKA, kao jedan mali projekt, pridonijeti i to u pozitivnom smislu?

Odgovori na ova i slicna pitanja, bili su povod mog razgovora sa sest kolegica-suradnica iz razlicitih zenskih organizacija/ustanova koje vec godinama rade s traumatiziranim zenama i djecom svih narodnosti, a angazirane su i oko zenskih - ljudskih prava. Svaka od njih bila je sudionica terapijskih grupa u kuci SEKA, a sada sudjeluju u "Edukaciji za multiplikatorice".

  1. Šemsa B. - iz malog mjesta srednje Bosne i sama je prozivjela ekstremno ratno nasilje, Vodila je projekt "Micro kredit-program za zene" U taj program je ukljucila stotine zena iz razlicitih grupacija.
  2. Majda S. - rat prezivjela zahvaljujuci prijeteljici Hrvatici, skrivena u Zapadnom Mostaru. Po zavrsetku rata angazirana u razlicitim zenskim organizacijama na pruzanju psiho-socijalne podrske traumatiziranim zenama svih grupacija, posebno povratnicama.
  3. Alenka T. - iz tzv. "mjesovitog braka", otac Srbin, majka Bosnjakinja. Cijela obitelj tijekom rata ostala u Banja Luci. Otac i brat su pod teskim uvjetima uspjeli sacuvati obitelj od progona. Medicinska sestra i radi u djecjoj bolnici, a sa kolegicom je volonterski osnovala igraonicu za djecu.
  4. Vesna Š. - Hrvatica iz Banja Luke. Muz Srbin. Kao i mnogi drugi u Banja Luci, a koji pripadaju manjinskom narodu, ostala je bez svog radnog mjesta u vrticu kao odgojiteljica. Skoro cijela njena obitelj izbjegla je u inozemstvo. Vesna je vec godinama angazirana u jednoj zenskoj organizaciji u Banaj Luci. Pomaze zenama u pronalazenju egzistencijalne sigurnosti. Pocetkom godina prikljucila se timu Kuce SEKA doprinoseci svojim radom.
  5. Stela K. - Bosnjakinja - Srpkinja. Pokojni suprug, Hrvat iz Slavonije. Zivi u malom gradu u Zapadnoj Slavoniji i radi u jednoj zenskoj organizaciji na raznim programima ( ekoloske i socijalne teme, demokratizacija i zastita zenskih/ljudskih prava ).
  6. Mirjana H. - Hrvatica iz Istocne Slavonije. Za vrijeme rata na kratko vrijeme izbjegla u Njemacku. Od 1994. godine aktivna u mirovnom radu u Zapadnoj i Istocnoj Slavoniji. Kao odvjetnica, angazirana na zastiti ljudskih prava u Centru za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Godinama nudi besplatnu pravnu pomoc ljudima iz svih nacionalnih skupina. U medjuvremenu je osnovala malu zensku organizaciju u mjestu Tenja u Istocnoj Slavoniji.

Kakva su Vasa iskustva u radu s povratnicima i prognanicima glede ( ponovnog ) suzivota medju raznim narodnostima. Ima li nekih pomaka na bolje? Sto vidite kao najveci problem?

Alenka:U posljednje dvije godine vraca se sve vise "nasih ljudi". Kazem "nasih", jer ne volimo izraz "manjina", a pod tim podrazumijevam sve prijasnje stanovnike Banja Luke. (U Banja Luci je prije rata zivjela trecina hrvatskog stanovnistva, trecina srpskog i trecina bosnjackog naroda, o.p. G. Müller).
Povratak na to podrucje jos uvijek se odvija dosta sporo. Povratnicima koji nemaju nikoga da ih podrzi, jako je tesko. Vecina clanova obitelji moje majke vratila se u Banja Luku. Ne bi se vratili da im nismo mogli pruziti podrsku u okviru nasih mogucnosti. Veliki je problem i teska gospodarska situacija jer ljudi nemaju mogucnost zaposlenja.
Atmosfera prema povratnicima danas je nesto je bolja. Velika je razlika u prihvacanju povratnika od strane domiciljnog stanovnistva. Bolje su prihvaceni oni koji su prije zivjeli u Banja Luci, a losije Hrvati i Bosnjaci koji dolaze iz Federacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Šemsa:U Vitez se vratilo oko 50 % povratnika, vecinom Bosnjaka. Atmosfera se osjetno poboljsala. Vise nema fizickih napada kao prije. Mi iz Starog Viteza mozemo bez problema ici u nabavku u Vitez, bez straha da ce nas netko provocirati ili vrijedjati. Mnoge muslimanske obitelji su se vratile u Vitez ( dio grada naseljen vecinskim hrvatskim stanovnistvom ). Naravno, postoje i primjeri gdje ih susjedi Hrvati ne pozdravljaju, vec okrecu glave, ali ima i onih koji pomazu povratnicima.
Veliki problem predstavlja nepostojanje bilo kakve komunikacije izmedju bosnjacke i hrvatske mladezi. Za takvo stanje je kriva politika koja se provodi u skolama. Sva djeca idu u istu skolu u Vitezu, ali sama zgrada fizicki je podijeljena na dva dijela. Hrvatska djeca imaju svoja odjeljenja sa svojim programom a bosnjacka djeca svoja. Krivnja je na politicarima koji se nisu uspjeli dogovoriti oko zajednickog obrazovnog programa u skolama, a zbog toga ispastaju najvise djeca. Jedan u nizu problema svakako je i nezaposlenost. Upravo zbog nedostatka radnih mjesta mnogi mladi ljudi se ne zele vratiti, a drugi se pokusavaju iseliti u strane zemlje.

Majda: Nas Centar za zene od prije dvije godine djeluje u najsiromasnijem dijelu Mostara ( Dio grada koji je naseljen vecinskim bosnjackim stanovnistvom ). U pocetku su se vracali prognanici koji su prebjegli u Zapadni Mostar i Republiku Srpsku. Danas u tom dijelu zivi stanovnistvo sve tri narodnosti Bosne i Hercegovine.

Uvece u kuci Seka veselo je uz ples ...Najtezi je povratak za Srbe, jer se boje nasilnickih napada. Srpkinjama koje posjecuju nas Centra treba mnogo vremena da bi stekle povjerenje i otvoreno razgovarale. Sjecam se jedne starije Srpkinje koja nas je, ulazeci u Centar, pozdravila tipicnim muslimanskim pozdravom "Selam alejkum". Upravo je to pokazatelj straha i pritiska u procesu prilagodjavanja na novu situaciju.


... i pjesme Jedna od glavnih prepreka za masovniji povratak jeste teska gospodarska situacija u zemlji, velika nezaposlenost i nepostojeca financijska podrska od strane drzave. Ljudi jako tesko prezivljavaju. Tu je i problem vladajuce politike koja samo otezava povratak. Situacija se donekle mijenja dolaskom EU-predtsvnika u Bosnu i Herecegovinu, Wolfganga Petricha, koji svakodnevno vrsi pritisak na lokalne vlasti. Tijekom samo jednog dana Petrich je naredio preko 600 delozacija kako bi omogucio povrat stanova stvarnim vlasnicima. Uslijedio je novi problem - kamo sa dotadasnjim stanarima koji su i sami vecinom prognanici i za koje ne postoji alternativni smjestaj. Upravo takva dogadjanja mnogima produzuju traumatska iskustva.

Postoje i pozitivni primjeri, kao sto je prikupljanje novaca za povratnicke obitelji i pripremanje malih svecanosti, u zgradi u kojoj sam zivjela prije rata i gdje se stanari dobro slazu. No to je samo kap u moru problema.

Vesna: Za stanje u Republici Srpskoj glede pitanja povratka, najveci su problem politicari i pogresna politika koju provode. Isti ti politicari su bili na vlasti za vrijeme rata i isti su krivi za progon naroda. Nisu se promijenili ali ni njihovo misljenje. Pod medjunarodnim pritskom vlada je "progutala knedu" i postoje naznake volje, ali jos uvijek pokusavaju sprijeciti povrat stanova i kuca koristeci birokraciju i njene mehanizme otezanja i zavlacenja. Kao da su svjesni da su povratnici vecinom stari i onemocali ljudi. S druge strane povratnici sa djecom se ne zele vratiti zbog nastavnog programa koji je ekstremno nacionalisticki, a postoje i primjeri gdje nastavnici javno ponizavaju djecu koja nisu srpske nacionalnosti. O tezini i bezizglednosti gospodarske situacije ne treba niti govoriti.

Stela: Povratak Srba u Zapadnu Slavoniju sprjecavaju lokalne vlasti. Na vlasti je HDZ ( desno orijentirana stranka pokojnog predsjednika Tudjmana). Na zadnjim lokalnim izborima bili su ociti govori mrznje i netrpeljivosti. Proslo ljeto grupa mladih Hrvata skoro je ubila jednog mladog Srbina. Na zalost, i nastavnici sudjeluju u sirenju netrpeljivosti medju djecom. 1999. godine su hrvatska i srpska djeca zajedno isla u skolu, no, danas idu u razlicite iz, navodno, cisto organizacijskih razloga.
I kafici su podijeljeni - neki su za Srbe "tabu" mjesta, a i lokalni mediji se strogo drze "linije". U Bosni, u mjestu gdje sam rodjena, situacija je posve drugacija. Atmosfera je puno opustenija i vec postoje naznake zajednickog zivota.

Mirjana: U nekim mjestima Istocne Slavonije situacija je iznimno napeta, dok se u drugim podrucjima naziru poboljsanja. Velika je slojevitost problema: Hrvati i Srbi koji su ostali u svojim mjestima, Hrvati i Srbi koji su izbjegli i sada se vracaju, srpski prognanici iz Dalmacije i Zapadne Slavonije, Romi koji su zivjeli ovdje i prije rata, za vrijeme rata izbjegli i sada se vracaju... Mnogo je onih koji su se vratili, popravili svoje kuce da bi iste prodali ili zamijenili, ili onih koji se tu prijavljuju zbog naknada, ali zive drugdje. Tenja je prije rata imala 7663 stanovnika, na papirima su evidentirana 6322, ali u stvarnosti ih ima oko 5000. Unatoc promjeni vlasti, jos uvijek postoje birokratski problemi za povratnike Rome i Srbe. Prepreka je sporost sudstva, a i korupcija je problem koji usporava ubrzanje povratka. Diskriminacija Srba na ovim podrucjima rezultirala je cinjenicom da ih se vratilo svega 50%.
Najbolnija cinjenica je da se djeca zloupotrebljavaju u politicke svrhe. I dalje se dijele po razredima, na hrvatske i srpske. Na ovom problemu zajednicki rade i hrvatska vlada ali i srpski aktivisti, ali ponasanje odraslih vidljivo uzrokuje tenzije kod djece, narocito mladezi. Zbog napada na mladog Srbina prije 8 mjeseci, mladi srpske nacionalnosti se boje izlazaka u vecernjim satima.
Nimalo bolja situacija nije po pitanju gospodarstva, kao sto su rekle i moje kolegice. Ljudima koji se suocavaju sa osnovnim egzistencijalnim problemima, tesko je "unistiti" sliku neprijatelja, jer za objasnjenje njihovih unutarnjih frustracija i osjecaja nemoci potreban im je "dezurni krivac", a to je cesto (prijasnji) neprijatelj.

Sto osobno mislite o cesto spominjanom izrazu "pomirenje"? Kakvo znacenje ima ta tema za vas? Je li "pomirenje" nesto na cemu bi trebalo poraditi?

Alenka: Sto uopce znaci "pomirenje"? S kim bih se trebala pomiriti?! Ja se i nisam svadjala! Za mene je ovaj izraz neprikladan. Rijec je o tome da bismo trebali opet zajedno zivjeti, a ja znam da je to moguce. Mislim da je moja obitelj najbolja potvrda za tu tvrdnju. I u najtezim vremenima vjerovali smo u suzivot, zato nismo nigdje ni otisli. Na srecu, obitelj i ja imamo veliki broj prijatelja koji su stalno bili uz nas. Kolege s posla su se takodjer zauzimale za mene, ali dok promatram drustvo oko sebe, mislim da ce trebati jos puno vremena , bar onoliko koliko je trajalo ovo ludilo. Previse je trauma i rana.

Semsa: Uvjerena sam da je moguc zajednicki zivot i rad. Prije svega moramo stvoriti uvjete za normalizaciju odnosa, a to znaci da treba omoguciti ljudima sa svih strana susrete. Rijec "pomirenje" proizvodi kod mnogih otpor jer ukazuje na krivicu i krivca. U mom radu na programu micro kredita, bilo mi je vazno ukljuciti ljude iz svih struktura drustva. Uvijek sam tvrdila da nije vazno kako se tko zove (u pravilu po imenima se prepoznaje naciolna pripadnost/o.p. GM). Grupe u kojima su radile zene bile su male i uglavnom mjesane i dobro su funkcionirale. Mislim kako je potrebno krenuti sa konkretnim, svakodnevnim stvarima, vaznim za sve, Konkretno mislim na materijalnu egzistenciju.

Stela: Neki se uopce ne zele "pomiriti" i to su oni koju su sprijeceni u provedbi svoje istrebljivacke politike. A oni koji ovaj brutalni rat nisu zeljeli, bez obzira koje narodnosti bili, njih ne treba prisiljavati na "pomirenje". Upravo takvim ljudima treba vise podrske od medjunarodne zajednice. Naravno, jedan od vaznih faktora je privredna i financijska podrska. Novac je vecim dijelom doniran predstavnicima nacionalnih stranaka, a poslije su se donatori cudili kako su ta sredstva nestajala pod sumnjivim okolnostima. Novac bi trebalo usmjeriti na odredjene poslodavce, koji bi otvaranjem novih radnih mjesta pridonijeli boljem zajednickom zivotu. To bi bila motivirajuca metoda koja bi sigurno utjecala na ljude da se vrate svojim kucama i doprinesu suzivotu.

Mirjana: "Pomirenje" - za mene je to samo jedna prazna fraza. Ona proizilazi iz toga da su svi podjednako krivi... To ne pomaze...Moj cilj je ponovni suzivot u kojem cemo iskreno prilaziti jedni drugima,gdje bi me ljudi prihvacali i respektirali kao covjeka. Isto to sam i sama spremna pruziti drugima. Neophodno je svima omoguciti rad na traumama, kao sto se to nudi u Kuci "SEKA". Ako se traume ne prorade, vec potisnu u podsvijest, one i dalje tinjaju i predstavljaju potencijalnu opasnost da se sve kad-tad ponovi. Istovremeno bi trebalo intenzivirati drustvenu svijest o posljedicama ratnih trauma i posljedicama porasta nasilja u obiteljima.

Vesna: "Pomirenje" je za mene krivi izraz. Neke stvari bismo mogli oprostiti, ali to ne mozemo ocekivati od svih. Ono sto mozemo jeste da ponovno zajedno zivimo, ili bar da pustimo jedne druge zivjeti. Od onih koji su prezivjeli toliku kolicinu nasilja, straha i ponizenja, ne mozemo ocekivati pomirenje. S kim? S pociniteljima koji jos i danas odbijaju preuzeti odgovornost za ucinjeno? Iskreno mislim kako nikada vise nece biti kao nekada. Ali ni izmedju Srba u Republici Srpskoj nije kao nekada. U drustvu koje je dopustilo takve zlocine i jos ih opravdava, nitko se ne moze osjecati siguran. Bez zakonske osnove nema mirnog suzivota.
No, vazno je podrzati one koji su spremni i otvoreni za rad na suzivotu, te stvoriti mogucnost za susret u okruzenju povjerenja i sigurnosti, kao sto se to dogadja u Kuci SEKA.

Drugi edukativni ciklus psihodrame: ovdje: analize procesa rada uz pomoc simbolaMajda: Mozda "pomirenje" nije pravi izraz. Za mene je pomirenje nesto sto se dogadja na osobnoj razini, a ne nesto sto nam se namece. Osobno mi je vazno da mogu oprostiti, ali mozda jos vaznije da prihvatim cinjenicu kako mi nisu htjeli svi nanijeti zlo u mom okruzenju. To znaci da sam se uspjela osloboditi "generaliziranja", npr. "svi Hrvati nas zele ubiti" i sl. U trenucima kada mi je bilo najteze i dok sam se skrivala u Zapadnom Mostaru, uvjerila sam se kako sam sama kriva za svoju situaciju. Najtezi trenutak mi je bio dan kada sam sva sretna prvi put presla u istocni Mostar, a sa druge strane su me docekali Muslimani vrijedjajuci me pogrdnim izrazima kao "izdajice" "ustaso". Bila sam povrijedjena i zaprepastena.

Kako procjenjujete rezultate Kuce SEKA u radu na mirovnim procesima i razumijevanju ljudi iz razlicitih podrucja. Mozemo li mi kao jedan mali projekt uopce doprinjeti mirovnom procesu?

Majda:Kuca Seka je nesto posebno samim tim sto mi omogucava rad na sebi i svojim bolnim iskustvima. Znanje koje sam stekla u u Kuci SEKA meni je veliki dar. Pored svega omogucena mi je komunikacija sa zenama koje dolaze iz razlicitih dijelova regije, svaka sa svojim dozivljenim, a to je dodatno iskustvo za mene. S radoscu sam prihvatila poziv na ovaj seminar. Edukacija mi je dragocjena, ali najdragocjenije od svega su novonastala poznanstva i prijateljstva sa zenama iz cijelog podrucja. Pojedine organizacije cije su predstavnice u Kuci SEKA, nastavit ce suradnju kroz zajednicke projekte, ali prije svega, sve nas povezuje vrijedno i duboko iskustvo koje smo stekle u Kuci. Ono sto radite, predivno je. Zeljela bih da puno zena prodje kroz vasu Kucu, kroz vase seminare i da ovaj projekt jos dugo pozivi. Vi doprinosite mnogo na osnazivanju zena i zenskih organizacija s cijelog podrucja bivse Jugoslavije. Samo tako mogu izgradjivati humanije i civiliziranije drustvo.

Mirjana:U Kuci SEKA sam iznimno puno naucila o psiholoskom aspektu mirovnog rada. Tijekom dugogodisnjeg iskustva dolazile smo u sukobe sa pomagacicama jer su cesto zanemarivale nase emocije i stavljale ih po strani. Vjerojatno smo se bojale govoriti o svojim osjecajima misleci kako cemo povrijediti druge. Tek u Kuci SEKA sam naucila da je moguce govoriti o svojim osjecajima i bolnim iskustvima, dijeliti ih sa drugima a da ne dodje do dubljih razdora medju nama. Posebno bih izdvojila koncept "autenticnog susreta" u kuci SEKA. Samo se na sigurnom mjestu moguce upoznati iskreno i bez predrasuda i na takav nacin "razgraditi sliku neprijatelja". Ono sto sam naucila u kuci SEKA nastojim prenijeti i u svoju malu organizacju u Tenju. Treba istaci jos nesto: u Kuci SEKA su svi ravnopravni, imaju jednak prostor i mislim da je to najbolji recept za vas uspjeh. Samo kada se osjecamo sigurne i slobodne mozemo biti i kreativne.

Stela: Izniman uspjeh Kuce SEKA je sto uspjevaju osvijestiti mnogo zena iz razlicitih regija i organizacija. SEKA pomaze zenama iz razlicitih segmenata drustva da zajedno rade i druze se. Sve koje se vratimo iz kuce SEKA prenosimo svoja iskustva i znanja u nase organizacije i lokalne zajednice. Na taj nacin se multiplicira djelovanje kuce SEKA. Ova kuca je nesto nevjerovatno. Cesto se pitam kako sve to izdrzite?! Kako podneste sve one naboje koje zene donesu u sebi i dijele ih sa vama?! Odakle prikupljate energiju, odakle vam nesicrpna paznja i tolika otvorenost za nase probleme?! Bilo bi neophodno da svaka regija ima ovakav projekt.

Alenka:Ne mogu zaboraviti sliku mog prvog dolaska u Kucu SEKA. Docekale ste me srdacno i rasirenih ruku, kao da sam vam sestra ili kcerka. Nikada se nisam tako lijepo osjecala kao u Kuci SEKA!

Šemsa:Mislim da grupni rad i seminari u Kuci SEKA uveliko doprinose izgradnji mirnog suzivota u regijama u koje se zene vracaju. Kroz ovakav nacin rada, projekt snazno utjece na umrezavanje zena, raznih organizacija i gradova. Intenzivnim radom u grupama nastaju nova prijateljstva i neraskidive veze. Atmosfera u Kuci "SEKA" je za primjer. Kada bi bilo vise ovakvih kuca svijet bi bio bolji.

Vesna:Prije svog prvog dolaska u Kucu SEKA, 1999. godine i upoznavanja sa zenama iz moje grupe mucila me strepnja kako cu i hocu li biti prihvacena. U atmosferi kuce SEKA i kroz rad u grupi, moje strepnje su brzo nestale. Prije nisam mogla niti zamisliti da je moguce biti na istom mjestu sa zenama razlicite nacionalne i vjerske pripadnosti, razlicitih generacija, a da sve to ne prijeci stvaranje povjerenja, da se otvoreno govori o bolnim temama i da se stvore duboko iskrena prijateljstva. Nisam vjerovala da je moguce pomiriti i respektirati tolike razlicitosti medju nama. Nisam dozivjela niti jednu ruznu reakciju, otpor ili grimasu, u trenucima dok su druge zene govorile o svojim iskustvima. Takva pozitivna iskustva svaka nosi dalje u svoje sredine. Svakome prenosim sto sam dozivjela u Kuci SEKA i da je sve moguce. SEKA je moja vizija. SEKA svakoj zeni daje sansu da upozna sebe i druge, ali istovremeno daje jasna pravila i temelje: nenasilje,vrednovanje, postovanje razlicitosti..To je i mjesto puno zivotne radosti, lakoce i humora. U ovaj projekt ste vi, Mirjana i Gabi, ali i Edita i Nurka ( terapeutkinje ), unijele veliki dio sebe i to se osjeca u svakom kutu kuce.

Intervju: Gabriele Müller

strijelica prema gore
logo SEKE