logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

Susret sa zenama iz Pakraca

"Mjesto za davno zatomljena iskustva i osjecaje"

Uvod

Kao terapeutkinja, na ispomoci u Kuci SEKA, imala sam priliku prozivjeti i raditi s tri grupe zena od kojih me se posebno dojmio susret sa zenama iz Pakraca. I danas su mi duboko urezane u sjecanje veceri kada su, u vecernjim, intenzivnim radnim grupama, zene sa mnom dijelile svoja bolna iskustva, ali jednako tako svoju sposobnost da i nakon svih prozivljenih strahota zrace snagom i ljudskom toplinom. Ne zelim vam pisati o tehnikama i metodama rada, vec o tome zasto su me se ti dani posebno dojmili i u meni ostavili neizbrisive uspomene.

Neke od ovih zena su pocetkom rata boravile na moru, ali kao prognanice, i za taj period ih vezu negativne uspomene. Tijekom njihovog prisilnog boravka na moru, muzevi su ostajali na ratistu, cesto i drugi clanovi obitelji, a o njima nisu mjesecima nista znale. Zivjele su u svakodnevnom strahu za zivote svojih najblizih, pratile sa zebnjom sve informacije o poginulima, strepile nad svojom imovinom lijezuci uvecer s jedni pitanjem: do kada ce sve ovo trajati? Dane svog progonstva dijelile su sa svojom djecom, u neadekvatnim uvjetima stanovanja, cesto u kontaktu sa stranim ljudima potpuno razlicitog mentaliteta i nacina razmisljanja. Izgubile su domove, radna mjesta, djeca im nisu mogla pohadjati skolu, uvecer su lijegale pitajuci se hoce li ih, mozda vec sutra, preseliti i koliko ce tamo ostati. Zivot pun strepnji i neizvjesnosti.

Nakon sedam godina, iste te zene i djeca, ponovno su na moru ali ovog puta na odmoru. Prije rata, unatoc cinjenici da ih vecina dolazi iz radnickih obitelji, redovito su provodile odmor na moru sa svojim obteljima. Nisu ni sanjale da ce sve to jednom za njih predstavljati nedostizni luksuz. Njihova djeca su, nazalost, odrasla u savim drugacijim okolnostima, u uvjetima koji su ih prisilili na prijevremno odrastanje i ozbiljnost. Prije je bilo nezamislivo da djecak od deset godina ne zna plivati, jer nije nikada vidio more. Za djecu iz Pakraca ne samo da je more bilo nedostizno, vec i obliznje rijeke. Bile su minirane ili im nisu smjeli prici zbog opasnosti od snajperista. Odlazak na more, za njih je bio samo san. Zato nije bilo cudno sto je vecini djece trebalo dosta vremena kako bi se ohrabrila i usla u more i shvatila da ih more ne ugrozava. Potrajalo je prije no sto su usla u more do koljena a onda sve smjelije otkrila radost plivanja.

Bilo je dirljivo promatrati kojim intenzitetom zene uzivaju u slobodnim i opustenim setnjama uz more. Neke bi se budile u svitanje kako bi im ovi mirni, opusteni dani ispunjeni prekrasnim krajolicima, bili sto duzi. Odlazile bi na duge setnje upijajuci mirise i uzivajuci u raznolikosti boja, mirisa i zvukova.

Druga strana stvarnosti...

zene iz 5-e grupe u dnevnom boravku sa poklonom za Kucu SEKA: stolnjak kojeg su same isheklaleVec prvu vecer sam se suocila sa njihovom stvarnoscu, koja me strasno potresla. Kao domacice iskazale smo bojazan da ce im biti malo "usko" jer na katu imamo samo jedan tus za nekoliko zena, na sto je jedna od njih prokomentirala, tjeseci nas: "Ne brinite se o takvim sitnicama. Ja sam se ovdje nakon dugo godina prvi put okupla u kadi. Zivim u garsonjeri sa cetveroclanom obitelji i nemamo tusa. Improvizirali smo i provukli kroz stan cijev sa hladnom vodom, a odrzavanje osobne higijene je poseban obred i svodi se na stajanje u kanti i polijevanjem vodom iz vrca".

Jedna zena je dosla sa ukrasom od stakla, "neidentificiranim predmetom", za koji se ispostavilo da je to stakleni dio debele case, skupljen sa zgarista njene kuce.

Zene su u grupi otvoreno iznosile svoje probleme, svaka prica je bila teska, a problemi su djelovali gotovo nerjesivi. Do tada je vecina zena iz grupe, ne znajuci za price i zivote drugih, mislile kako su njihovi problemi najveci. Nakon mnogih iskrenih, otvorenih i bolnih prica, ostale su dirnute i zaprepastene saznanjima o prozivljenim iskustvima drugih. Pokazalo se koliko je bilo vazno otvoriti prostor za zatomljene unutarnje glasove, imati priliku cuti sebe, ali i jedna drugu, sto je rezultiralo vecim razumijevanjem i tolerancijom za one s "druge strane". Price su uglavnom bile slicne, sto je ukazivalo da su i jedna i druga strana dozivljavale slicna iskustva i da je zivot u tom ratnom vihoru bio podjednako surov za sve.

Nakon sto su mnoge mjesece provele u mracnim podrumima, uz stalno granatiranje, miris palezi i krvi, bez dovoljno hrane i vode, stalno strepeci za namilije, bilo je sokantno susresti se mirom i spokojom koji vlada na otoku. Trebalo se naviknuti na zestinu sunca, bljesak i toplinu mora i ponovno osjetiti slobodu kretanja. Trebalo je nauciti zivjeti bez strahova za najblize i za golu egzistenciju, osloboditi se tereta stvarnosti u kojoj jos uvijek zive u tudjim domovima i pomiriti se s cinjenicom da ce povrat kucnim ognjistima potrajati jos jedno vrijeme, jer... sve zene iz grupe ostale su bez svojih domova.

Mnogima je tesko shvatiti radost koja te obuzme kada na vrhu stabla opazis malu zutu vrpcu koja znaci da ce i tvoj dom biti renoviran, tj. da si ukljucen u proces revitalizacije. Moze li papir prenijeti osjecaj nade, nakon dugog perioda beznadja, koji ti je donijela mala zuta vrpca koja se ljuljuska na vjetru, nagovjestavajuci dostojanstvenije sutra za tebe i tvoju obitelj?

Dakako, da bi se doslo do tih spoznaja, potreban je dugotrajan proces, jer stvarnost je drugacija, mnogi ne rade, a oni koji su zaposleni ne sjecaju se kada su zadnji put primili placu. Dugotrajno progonstvo istrosilo je i ono malo ustedjevine, a humanitarne pomoci i donacije, vremenom su se prorijedile. Covjek se pita, kako ljudi u potpuno unistenoj Slavoniji uopce prezivljavaju. Odrzavanje ravnoteze izmedju prozivljenih patnji i neizvjesnosti od onoga sto buducnost donosi, predstavlja stalni psihicki napor. Tu je i nacionalna podjeljenost koja vlada u Pakracu, a koja se zorno moze vidjeti na primjeru mjesne trznice koja je podijeljena na dva dijela. Svako kupuje u "svom" dijelu trznice, ovisno kojoj nacionalnoj skupini pripada.

Kako mnoga domacinstva nemaju strojeve za pranje rublja, otvorena je javna praonica u kojoj zene rade volonterski. Ta praonica sluzi zenama da uz rad i druzenje, prikupljaju i novu snagu potrebnu za zivot, pogotovo u trenucima zivotnih kriza.

Nova snaga za buducnost

Vrijednost boravka ovih zena u Kuci SEKA je nemjerljiv i zene shvacaju vremenom njegovu vrijednost:

zavrsni "ritual" sa Gabicinim velikim loncem...neke su od izjava koje su nam dale zene na kraju naseg grupnog rada.

I za mene je boravak u Kuci SEKA bio nesto posebno. I ja, kada sam nemirna, odlutam mislim na Brac, prepustim se sjecanjima na tamo dozivljeno i pronalazim sebe i svoj mir.

Zahvalna sam vama i drugim grupama na iskustvu koje sam stekla druzeci se i radeci u Kuci SEKA. Uvjerena sam kako cemo ruzne ratne dozivljaje vremenom ostaviti iza nas u Gabinom "velikom loncu" i da cemo u nov i kvalitetniji zivot krenuti Mirjaninim "punim jedrima", ili barcicom koja ce se ljuljati na valovima buducih zivotnih izazova.

Natasa Lalic
Psihologinja

strijelica prema gore
logo SEKE