logo SEKE

PROJEKAT KUCA SEKA NA NASKI

"Shvatila sam da sama kreiram svoj zivot"

Razgovor s Mirom M.

Mira M. pedeset godina stara, po zanimanju odgojiteljica, majka dvoje odrasle djece, baka. Od pocetka rata u Bosni radi sa traumatiziranom djecom i zenama, vecinom prezivjelima iz Srebrenice. Mira je medju prvim sudionicama ciklusa edukacije iz psihodrame koja se odrzava u Kuci SEKA u razdoblju od tri godine.

Sto te motiviralo da sudjelujes u edukaciji psihodrame?

Mira M. (M.M.):Tijekom rada sa tesko traumatiziranom djecom, osjecala sam kako mi nesto nedostaje, nesto sto bi mi omogucilo kvalitetniji rad. U nasem timu nije bilo psihologinje koja bi me mogla poduciti a s druge strane psihologija me oduvjek jako zanimala. Psihodrama, kao pojam, bila mi je jako interesantna, ali o njenoj sustini i metodi nisam puno znala. Osjecala sam kako su djeca, s kojom radim, na neki nacin uvijek na "pozornici", da instiktivno insceniraju svoje igre. Shvatila sam da bi mi koristilo dodatno psiholosko znanje. U svojim razmisljanjima trazila sam nacin kako da i sebi pomognem, da poradim i na sebi. U to vrijeme sam vec tri godine bila angazirana u jednoj nevladinoj organizaciji, radeci sa prognanom djecom i njihovim majkama, najvecim dijelom iz Srebrenice. Osjecala sam rad kao opterecenje i tegoban pritisak, tako da sam i sama potiho trazila pomoc i osobno rasterecenje. Mogla sam ga steci samo dodatnom edukacijom i smoosnazivanjem. Upravo zbog toga sam posjecivala mnoge seminare i edukacije gdje sam se upoznavala sa obiteljskom terapijom, Gestalt terapijom, terapijom crtanja, ali metoda Psihodrame ili ono sto sam ja pod tim zamisljala bilo je nesto sto me magicno privlacilo.

Kako si dozivjela ovu edukaciju? Je li ti bila od pomoci u osobnom i poslovnom zivotu?

M.M.:Za mene nesto potpuno novo! Nakon dugo vremena po prvi put sam osjetila samu sebe. Osjecala sam: "ovdje svaka od nas ima vremena koliko joj treba, svaka od nas je stvarno prihvacena". Ispunjavao me onaj osjecaj "...ja sam vazna..." i po prvi put sam bila potpuno "svoja". Nisam dosla sa odredjenom temom na kojoj sam zeljela raditi, ali zato su osobne teme iz mene izlazile jednostavno i lako.

Do tada sam imala iskustva u "terapiji razgovorom" tijekom koje sam, uglavnom bila zatvorena i dozivljavala sam je kao ogroman pritisak. Suprotno od ovoga, metodu psihodrame sam dozivjela kao nesto prirodno, prostor u kojem sam mogla o svojim osjecajima govoriti otvoreno, jednostavno ih postavljajuci na "scenu". Svaka clanica grupe bila mi je vazna. Kao buket cvijeca - kod svake od njih sam prepoznala djelic sebe, a kroz Sharings metodu sam od svake i dobila taj djelic sebe. Posebno sam profitirala kroz igre drugih. Fasciniralo me otkrice kako, kroz ovakav nacin rada, mogu podrzati zene i djecu da pronadju vlastiti put i prorade na rjesenju problema.

Psihodrama mi je u mnogo cemu pomogla. Otkrila mi je kako svoje scene gledati iz razlicitih uloga i perspektiva, dozivjeti ih ili izvan "scene" ili u "ogledalu" ili promatrati "odozgo". Samim tim mi je mnogo toga postalo jasnije i jednostavnije. Vjerujem da zene uopce nisu svjesne od kolikog su znacaja ovi seminari za veliki krug ljudi.

Svaka od nas sudionica ( ukupno 13 ) moze bolje i profesionalnije pomoci drugima. Cak sam pocela primjenjivati psihodramu i u uzem krugu prijatelja i otkrivam kako se kroz nju mijenja nas temeljni stav, a to se reflektira i u nasem osobnom zivotu.

Sto ti je osobno bilo najvaznije iz ovog ciklusa edukacija?

M.M.:Vecinu osobnih iskustava i osjecaja sam potisnula. Uvjerila sam samu sebe kako su zaboravljeni. Nisam bila svjesna da su u meni, da me pritiskaju i onemogucavaju moje dalje napredovanje. Vecinu tih zatomljenih osjecaja i iskustava sam upravo kroz psihodramu i uz pomoc "pozornice" konkretizirala, a nekih sam se, uz pomoc Gabi, uspjela u potpunosti osloboditi. Rijec je o oprostaju od rano preminulog supruga , kao i separacija od oca. Od tih tuznih sjecanja sam stalno bjezala i nisam se zeljela suociti s njima. Nakon psihodrame je drugacije. Jos uvijek osjecam tugu kada idem na groblje, ali taj osjecaj prihvacam i ne muci me kao prije. Sada znam gdje ih i na koji nacin postaviti u sebi, suociti se s njima. Na tome sam beskrajno zhvalna Gabi. Jer, zahvaljujuci njoj danas se rado prisjecam zajednickih trenutaka provedenih sa suprugom. Prije je sve ono lijepo, bilo blokirano sjecanjem na njegovu bolest. Upravo to sjecanje je prevladavalo i zeljela sam pobjeci od njega. Sada je obratno, prevladavaju sjecanja na zajednicke trenutke kao i osjecaj da i danas s njim dijelim nesto zajednicko-nasu prekrasnu djecu."terapijska filozofija po Morenu"

Psihodrama mi je pomogla i u prevladavanju blokada i osjecaja krivice iz mladosti. U tim trenucima sam spoznala da sam sama stvarateljica svog zivota, da sam sama odgovorna za svoj zivot i svoje postupke. Svjesna sam da ima jos problema koje nisam rijesila, ali to vise nije balast koji me pritisce. Svjesna sam kako cu i njih prevladati kada za to dodje trenutak.

Koje metode i tehnike psihodrame dozivljavas kao narocito vazne upravo za sebe, a koje ti pomazu u radu?

M.M.:Dojmile su me se "Velika" i "Mala" pozornica, "Vignette" ( kratke scene svake sudionice na istu temu ). Ipak, najdublje sam prozivjela "Veliku pozornicu", gdje sam od drugih sudionica mogla cuti odjek svojih rijeci iz prizora koji sam realizirala.

Trenutno radim s grupom od 10 mladjih zena u jednom izbjeglickom kampu. Na pocetku uglavnom sve kazu kako se osjecaju dobro i kako nemaju potrebu razgovarati o nekim temama. No, kada ih potaknem da uzmu jedan kamencic koji simbolizira njihovo trenutacno raspolozenje, osjetim kako su se usredocene na sebe i kako pocinju opisivati upravo ono sto im je na srcu.

Npr. Jedna zena kaze: "Izabrala sam ovaj zeleno-plavi kamencic, jer me on podsjeca na kosulju koju mi je mama izvezla..." i, tako zapocinje prica o sjecanjima na majku... "Imam osjecaj kao da drzim ruku svoje majke...".

Svaka zena se moze naci kroz ovu jednostavnu vjezbu i pred grupom reci ono sto joj je u tom momentu vazno. Kada bismo se ogranicili samo na razgovor, vjerovatno bi potrajalo prije no sto bi se zene pocele otvarati, a cesto blokira i sama cinjenica da govoris pred nekim drugim.

Psihodrama, kao sama metod metoda posebno je pogodna za zene iz ruralnih podrucja jer se radi na jednostavan, plastcan nacin, uz pretpostavku da je voditeljica osigurala sigurno mjesto, toplu atmosferu i da pruza osjecaj prihvacenosti.

Posebno bih istakla tehnike psihodrame koje se koriste u igrama: "Cudesni vrt", "Trznica mogucnosti". Upravo kroz njih sam otkrila svoje mogucnosti, koje posjedujem i koje jos trebam nadogradjivati. Izdvojila bih jos jednu igru "Cudesna trgovina", kroz koju sam otkrila sve ono sto mogu dati drugima, ali i ono sto je meni potrebno. Procesi kroz koje su prolazile druge sudionice grupe, pomogao je i meni u otkrivanju osobnih, do tada skrivenih, potreba. Cinilo mi se nakon ovih igara-vjezbi da sam u sebi sve zaokruzila. Pogotovo mi je u tome pomagala igra "Anti-uloga" kroz koju sam vrlo intenzivno i djelotvorno otkrila nove detalje o sebi, kao i ulogu koju bih rado igrala u svom zivotu. Za mene je sve ovo bio veliki izazov i novo otkrice, a za sve to su zasluzne sve vrste spontanih ( Stegreifspiele ) "igara".

Vjezba samo-opazanja

Nakon zavrsene obuke u psihodrami, gledajuci unatrag, vidim sebe kao zenu koja ima vrlo dobre odnose sa samom sobom, bez obzira bila zadovoljna ili tuzna, bijesna ili radosna. Jednostavno prihvacam sebe onakvu kakva jesam i u potpunosti osjecam sebe. Oslobodila sam se niza barijera iz proslosti, a ono sto je ostalo ne sputava me jer znam kako cu stim osjecajima izaci na kraj. Vise se ne bojim osjecati.

Na koji nacin primjenjujes Psihodramu u radu s traumatiziranom djecom?

M.M.:Nakon ovog iskustva, sa elementima Psihodrame, imam puno vise znanja i sposobnosti kako za pruzanje podrske djeci u procesu preradjivanja dozivljenih trauma.Osposobljena sam da im pomazem u pronalazenju osobnih putova i rjesenja nekih od problema. Psihodrama je idealna za djecu s teskim traumama, zapostavljenu djecu ali i djecu s posebnim potrebama. Upravo ova metoda im obogacuje resurse.

Tijekom individualnog rada s djecom, kada osjetim da pojedino dijete ima problem o kojem ne moze govoriti, cesto ulazim u ulogu ( Spielfigur ), kako bi mu pomogla izraziti se. Kod djece gdje ne postoji inicijativa, sluzim se cesto igrackama cijim jezikom ja govorim. Vecina djece lako prihvaca takav nacin komunikacije, a ja se identifiiciram sa djetetom i pokusavam artikulirati ono sto pretpostavljam da osjeca i sto ga muci. Na ovu metodu djeca reagiraju ili odobravanjem ili negiranjem. Kako god reagirala tek tada je moguce razgovarati s njima o osjecajima i problemima.

Kada su u pitanju tabu teme, o kojima se unutar obitelji ne razgovara ( nestanak oca, smrt u obitelji ), metoda u kojoj se koriste igracke omogucava djetetu da u igri otvoreno govori o svojim osjecajima i onome sto dozvljava, ali istovremeno i da postavlja pitanja. Tijekom rada, dijete se identificira sa igrackom i to mu omogucava rasterecenje i razumijevanje vlastitih osjecaja.

U radu sa djecom koristim cesto i razne price koje ozivljavamo na sceni. Upravo te price, ili djelovi prica, pomazu djeci da prorade svoje probleme tj. da se "oslobode" nekog traumatskog dozivljaja. Redovito, u jutarnjim grupama djeca odabiru svoje simbole uz pomoc kojih izrazavaju sto osjecaju.

Koristeci Psihodramu, djeca se mogu vrlo kvalitetno razviti jer imaju potporu osobe od povjerenja i istodobno slobodu da se iskusaju i izraze. Zato je Psihodrama jedna od tehnika koju djeca rado i spontano koriste jer im omogucava izrazavanje, isprobavanje i drugih uloga a kroz sve to i razvijanje osobnih potencijala. Cinjenica je da su se rezultati moga rada vidno poboljsali od kada koristim metode Psihodrame.

Jednom prilikom sam sa djecom razgovarala o strahovima ( od mraka, metka,granate itd. ) i na papiricima smo nacrtali apstraktne crteze ili figure koje smo onda spaljivali u velikom loncu.

Mali djecak koji je patio od nocnih mora i budio se placuci svaku noc, kroz ovakvu metodu se oslobodio strahova. Djevojcica koja je mokrila u krevet, koristeci ovakav "ritual", oslobodila se nocnog mokrenja, s tim da smo na njenom problemu prije toga vec duze radili kroz individualni rad.

Kroz igru "Anti-uloga" djecu ucimo kako da se uzivljavaju u uloge drugih spolova, sto je jako bitno posebno za djecake koji su prije odbijali ulaziti u uloge djevojcica ili zena.

Iskreno sam radosna sto je i moja kolegica, s kojom radim, u drugom ciklusu edukacije Psihodrame i vjerujem kako cemo u buduce zajedno jos kvalitetnije suradjivati. Uvjerena sam kako bi komunikacija, a samim tim i svijet, bili mnogo kvalitetniji kada bi ljudi vise koristili metode Psihodrame u svakodnevnom zivotu.

Na kraju i nekoliko rijeci o Kuci SEKA. Upravo sam tu, nakon mnogih godina pakla, dozivjela svoje novo budjenje. Za mene su ratne godine bile iznimno bolne. Pored straha, dozivjela sam rastanak od gotovo cijele obitelji, ali i prijatelja, a oni koji su ostali, mene, "Srpkinju", nisu vise zeljeli poznavati. Takav odnos sam osjecala kao tjelesnu bol. Nakon dugog perioda zatvorenosti i povucenosti u samu sebe, dolazim na ovaj otok, u ovu kucu, gdje me stalno prati osjecaj kao da odavno tu zivim i da sam se napokon "vratila kuc i". Ovaj projekt je dar za sve nas koji smo prosli strahote rata. Kada pomislim na sve kolegice koje su jednako tako traumatizirane, shvatim sto im je znacio boravak u Kuci SEKA, i grupni rad. Sve su se vracale s Braca kao preporodjene,osnazene, oslobodjene i uspravne.

Svakako cu nastojati da ponovno dodjem ovdje. Za mene je ovo mjesto "oaza mira".

Razgovor vodila i prevla: Mirjana Bilan

strijelica prema gore
logo SEKE